Šamar Parku prirode Una

Da je zaštita životne sredine više stvar priče podstaknuta trendovima, nego rada na terenu i nije neka novost. Međutim, kada komunalno preduzeće napravi svojevrsnu divlju deponiju u okvirima zaštićenog područja, to je nešto što ipak izlazi iz okvira bosansko-hercegovačke svakodnevice.

Park prirode Una je proglašen krajem 2019. godine, a kao takav pokriva teritoriju četiri lokalne zajednice, Krupa na Uni, Novi Grad, Kostajnica i Kozarska Dubica. Uspostavljen da zaštiti životnu sredinu, sa radošću dočekan, prije ga možemo poistovjetiti sa slovom na papiru nego sa nepremostivom preprekom za sve one koji bi svojim neodgovorim ponašanjima da naude krajiškoj ljepotici - rijeci Uni.

Pregledavajući fotografije i video zapise Dubičanina Nikole Zlojutra sa početka oktobra, možemo osjetiti gorak okus poraza prirode od strane neodgovornog čovjeka. Na fotografijama se vidi formirana deponija uz samu rijeku Unu, od strane, ni manje ni više nego komunalnog preduzeća iz ovog malog gradića na sjeveru Bosne i Hercegovine. Na mjestu gdje je otpad sa deponije u direktnom kontaktu sa rukavcima Une, ni manje ni više nego u Parku prirode Una. Dopustićemo sebi tu dozu naivnosti, pa previdjeti da se na ovoj deponiji desio požar baš onda kada se saznalo za njeno postojanje. I to u trenutku kada se u Kozarskoj Dubici i kroz medije krenulo pričati o problemu. Mjesto gdje je nekad prethodno bila uvala, nakon toga uvala napunjena komunalnim i drugim otpadom, danas je površina skoro savršno poravnana radom mehanizacije.

Zanimljivo je da se lokacija nalazi na potezu koji je prema google mapama tačno na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske - očigledno još jedna posljedica nerješenih pitanja dvije države. Iako se na mapama čini da je deponija udaljeno oko 200 metara od rijeke u oba smjera, do nje direktno dolaze rukavci Une tako da je otpad u direktnom kontaktu sa pomenutom rijekom.

Da stvar bude gora, Park prirode Lonjsko polje je tik sa druge strane granice, tako da suštinski gledano, na mjestu gdje nije trebalo, desilo se ono što nije smjelo. Iako nam se stvari koje ne bi trebalo da se dese, konstantno dešavaju na mjestima gdje ne bi smjelo, posebno zabrinjava na koji način je izvršena “sanacija” lokaliteta. Prema nezvaničnim informacijama koje je moguće dobiti od građana, uvala dimeniza 20x40 metara, dubine četiri metra je praktično samo zatrpana, bez saniranja lokaliteta kakvo bi struka nalagala. Iz Centra za životnu sredinu, koji se zainteresovao za ovaj nesvakidašnji slučaj, informisali su nas da se na zahtjev za pristup informacijama po pitanju ovog slučaja nije odgovorilo u skladu sa zakonski definisanim rokovima, odnosno u vrijeme pisanja ovog članka.

Kada će Opština Kozarska Dubica odgovoriti na zahtjev za pristup informacijama, manje je bitno, ali bitno je ko će, kako i na koji način izvršiti kontrolu na koji način je sanirana zataškana deponija. Ukoliko to nije u skladu sa strukom, prema tvrdnjama građana, da li će neko snositi odgovornost za to? A ostaće i otvoreno pitanje - otkud nekom ideja, da uz Unu, u Parku prirode Una, u zoni uticaja na Park prirode Lonjsko polje, na granici sa susjednom zemljom, bez ikakve dokumentacije koja bi bar neuspješno pokušala opravadavati takav čin, formira deponiju?

Da li je problem u tom što ne pitamo dovoljno, što premalo odgovora dobijamo ili je u pitanju nešto treće, to je nešto o čemu svi mi treba da razmislimo. Međutim, ono u šta možemo biti sigurni je da su male vjerovatnoće da će ovaj slučaj ostati zatrpan, kako se očekuje.