Čuvari Sane

Prijedor se u pisanim dokumentima prvi put spominje kao zemljana utvrda 1683. godine. Danas je to grad koji se posebno ponosi planinom Kozarom, rijekom Sanom, ali i dobrim ljudima koji su uvijek pronalazili načine da se izbore sa teretima vremena u kojima žive. Jedan od onih koji traže načine da Prijedor postane bolje mjesto za život je i Milan Sadžak.

Foto: Milan Sadžak

Čuvari Sane su zapravo grupica ljudi čiji je cilj vraćanje starog sjaja rijeci Sani, prije svega misleći na Gradsko kupalište, ali i druga, poput Ljubinog broda, Ušća, Žegera, pa i na mnogim drugim kupalištima”, započinje razgovor Milan.

„Nastali smo zvanično krajem januara 2020. godine, a sve je zapravo počelo unutar našeg društva sa malim akcijama koje su krenule još od 2015. godine. Tada smo se između sebe organizovali i krenuli sa uljepšavanjem jedne od prijedorskih plaža. Održavali smo taj prostor do 2019. godine i prvog projekta kojim smo po prvi put uspjeli obezbijediti materijale za volontersku akciju, tada smo napravili i nove stepenice na Dimića brodu, proširili plaži i dali joj neki novi sjaj. Naravno, alat smo posuđivali, iznajmljivali - jednostavno, pronalazi smo načina da dođemo do trimera, lopata, krampova, grablji, metli, da ne idem u nabrajanja, ali jednostavno uvijek nam je taj alat bio posebna priča.

Treba biti realan, teško da bi se mi samoorganizovali i krenuli u tako nešto da je grad u to vrijeme vodio računa o svojoj rijeci i njenim obalama. To i jeste povod našeg nastanka, kao odgovor na situaciju i želju da svojim primjerom pokažemo da može! Rad Čuvara Sane je, naravno, isključivo volonterski, ali druženje, boravak u prirodi i sve što prati takve stvari i jesu poprilično dobar način da se dobije moralna satisfakcija za učinjeno, ali i nauči cijeniti priroda, sve ako je neko prije toga i bio ravnodušan na neke detalje. Stvarno nam nije teško kositi travu na plažama, pa ni realizovati akcije kupljenja smeća, što tokom sezone zna biti i do dva do tri puta sedmično. Montirali smo kante, klupe, obnavljali stare klupe, pa i trudili se da sugrađanima olakšamo pristup vodi. Za nas kao Čuvare Sane i mene kao pojedinca, uistinu svaka akcija ima neku svoju draž, a i neko novo vrijedno iskustvo.

U neku ruku, žalosno mi je što ovakve akcije u našim sredinama nerjetko bivaju vijest koja izazove veliku pažnju, a u isto vrijeme veći problemi izgleda nikako da dođu u fokus javnosti i na red za rješavanje kod ljudi čiji je to posao. Prije svega mislim na direktne ispuste kanalizacija u rijeku Sanu, kako na potezu Gradskog kupališta tako i cijelom njenom dužinom. Tu su još privatne plaže i vikendice odmah uz rijeku Sanu, raznorazne besmislene gradnje, a uz to ni funkcionalna rasvjeta ne postoji - mnogo stvari se može volonterski uraditi, ali neke stvari zahtijevaju ozbiljno shvatanje i konkretna djelovanja od strane nadležnih.”

Da li će se na lokalnom, pa i na višim nivoima na pravi način prepoznati rad Čuvara Sane, ostaje da vidimo, ali uz ovakve ljude i ovakve priče, savršeno ide rečenica Mararet Mead „Nikada ne sumnjaj da mala grupa ljudi može promijeniti svijet, uistinu to je jedino što ga je ikada i mijenjalo“.