Ekološka prijetnja po Veliku Kladušu

Riječ „odgovornost“ u Bosni i Hercegovini i nije najomiljenija riječ, naročito ne kada su u pitanju oni koji bi trebalo da imaju najviše odgovornosti. Svakako, odgovornost za katastrofalno stanje sa komunalnim otpadima ne želi da preuzme niko - pa ni oni koji su plaćeni za to. U zemlji gdje je reciklaža misaona imenica, zakonski okvir naklonjen svemu samo ne ekologiji, broj divljih deponija se broji u desetinama hiljada.

Maida Delić je studentica druge godine inženjerstva i zaštite okoliša. Nesvakidašnja mlada osoba iz Velike Kladuše, zainteresovana za ekologiju, kulturu i neformalno obrazovanje. Racionalno i kroz blago razočarenje priča o odnosima prema životnoj sredini u Velikoj Kladuši.

„U jednu ruku razumijem kada ljudi nemaju izbora, pa čine stvari koje u normalnim uslovima ne bi radili, ali krivo mi je što nam je svijest o značaju zaštite prirode na tako niskim granama. Nemam tačan podatak, ali ne bi me začudilo da skoro svaka mjesna zajednica u Velikoj Kladuši ima svoju divlju deponiju, ali ubjedljivo najveći problem je komunalna deponija Radića Most. Na nju se mjesečno prema dostupnim podacima dovozi oko 3000 kubnih metara otpada, a najveći problem ima stanovništvo iz Vigrača. Prije svega zato što je deponija u kontaktu sa nadzemnim i podzemnim vodama, tako da su građani konstantno u strijepnji. Tu je i nesnosan smrad, obzirom da se ne vodi baš previše računa o redovnom saniranju deponije u skladu sa pravilima struke, čemu doprinosi prisustvo raznih vrsta otpada, od „klasičnog” komunalnog, medicinskog, otpada animalnog porijekla i tako dalje. Da stvar bude gora, deponija je okupljalište pasa lutalica što je problem i građanima, ali i tim životinjama koje jedva preživljavaju, a postaju nekad i agresivne zbog situacije u kojoj su se našle. Svjesna sam da se otpadi moraju negdje odložiti, ali na mjestu deponije je nekada bilo prelijepo izletište, a sada imamo lokalitet od kod možemo očekivati samo ekološko-zdravstveni akcident.

Mišljenja sam da građani žmire na previše stvari. Uz to kada uzmemo svijest naših ljudi, onda dolazimo u problematičnu situaciju, ali stvarno mislim da se to može promijeniti. Sve kreće od razgovora, jer je razgovor prvi korak u mijenjanju stvari na bolje. Neću ja sa naših par rečenica riješiti ni problem Radića Mosta, ni Trgovske gore, ni mini hidroelektrana, ali da svako uradi ono što je do njega i to je dovoljno. Bilo bi dobro da za početak bar naučimo šta je razlika između toga šta je otpad, a šta smeće. Otpad su stvari koje nam nisu potrebne, otpad nije smeće. Otpad se može reciklirati, moguće ga je ponovo iskoristiti ili možda popraviti, a smeće je ono što treba biti deponovano smetlištima.

21. vijek je vijek biotehnologije i nanotehnologije, a mi smo zapeli na ovim elementarnim stvarima. Vjerujem da će napredak tehnologije pronaći i neka nova rješenja za upravljanje otpadom, ali do tada bilo bi lijepo da bar naučimo upravljati sami sa sobom. Kažem to iz razloga što mladi iz BiH odlaze, a bez mladih je teško predviđati svijetlu budućnost. Ipak, tu smo mi neki, koji ne želimo da odemo, koji vjerujemo da stvari mogu biti bolje, koji ćemo dati sve od sebe da svojim primjerom pokažemo da može bolje.“